BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: 58 0 Rs 211908 24 Rev
Sarajevo, 11.06.2024. godine
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudija Adnana Baručije, kao predsjednika vijeća, Amire Sadović i Enise Bilajac, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. G.B., 2. N.F., 3. D.G., 4. P.G., 5. D.G.1, 6. D.J., 7. J.M., 8. N.N., 9. A.Z., koje zastupa punomoćnik Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, protiv tuženih: 1. HNK Mostar, zastupan po Kantonalnom javnom pravobranilaštvu Mostar i 2. Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Dubrovačka b.b. Mostar, radi isplate, v.sp. 178.031,13 KM, odlučujući o reviziji tužitelja, izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 211908 21 Rsž od 08.11.2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 11.06.2024. godine donio je:
P R E S U D U
Revizija tužiteljice N.N. se odbija, a ostalih tužitelja odbacuje.
Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava revizije u iznosu od 4.212,00 KM.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostepenom presudom Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 211908 19 Rs od 19.07.2021. godine odlučeno je:
„Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traže da sud obaveže tužene da im solidarno isplate novčane iznose na ime otpremnine i to:
Dužni su tužitelji isplatiti prvotuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 3.744KM, u roku od 15 dana.“
Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 211908 21 Rsž od 08.11.2023. godine žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda u cijelosti potvrđena.
Protiv drugostepene presude tužitelji su izjavili reviziju zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija prije svega dopusti, jer bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, zatim usvoji, pobijana presuda preinači na način da se udovolji tužbenim zahtjevima u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka uvećanih za sastav revizije u iznosu od 4.212,00 KM, ili ukine, i predmet vrati na ponovno suđenje.
Tužitelji su u reviziji postavili sljedeća pravna pitanja za koja smatraju da su od značaja za drugačije rješenje ovog spora i primjenu prava u drugim slučajevima:
„Da li je zaključenjem ugovora o kupoprodaji nekretnina broj OPU-IP: 824/2018 od 16.10.2018. godine između prvotuženog kao kupca i drugotuženog kao prodavca, čiji je bitan uslov za prodaju zgrade u kojoj je poslovao Hotel „Ero“ bio Program zbrinjavanja zaposlenika radnika Hotela „ERO“ d.o.o. Mostar, nastala obaveza kako prema kupcu, tako i prema prodavcu u smislu ispunjenja obaveza iz citiranog Programa zbrinjavanja zaposlenika radnika Hotela „ERO“?
„Da li donošenje akta Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj: FZI/3-1209/13 od 07.10.2013. godine u kojem je navedeno da je bitan uvjet za prodaju hotela
ERO" socijalno zbrinjavanje radnika i sačinjavanje posebnog programa zbrinjavanja uz obavezu pribavljanja saglasnosti, zatim pribavljanje programa zbrinjavanja sačinjenog od strane Nezavisnog sindikata radnika hotela „ERO“ na kojeg je Vlada Federacije BiH zaključkom broj:
1030/2013 od 18.09.2013. godine dala saglasnost, predstavlja obećanje da će se Federalni zavod za PIO zauzeti kod trećeg da se ovaj obaveže da nešto učini i da li će Federalni zavod za PIO da odgovara za štetu koju bi drugi pretrpio zbog toga što treći neće da se obaveže i da izvrši određenu radnju u smislu odredbe člana 153 stav 1. i stav 2. ZOO?“
„Da li je prestanak radnog odnosa tužitelja zbog otvaranja stečajnog postupka nad hotelom „ERO“ prije zaključena ugovora o kupoprodaji hotela „ERO" od uticaja na gubitak prava koja im pripadaju po Programu o zbrinjavanju viška zaposlenika radnika Hotela „ERO„ d.o.o. Mostar koji je bio sačinjen kako bi radnici mogli ostvariti svoja prava nakon prodaje predmetne nekretnine i nakon gubitka svoga statusa zaposlenika?“
„Da li su tužitelji diskriminisani u odnosu na druge radnike hotela „ERO“ kojima su identična potraživanja, koja tužitelji potražuju u ovom sudskom postupku, isplaćena na osnovu Programa zbrinjavanja zaposlenika Hotela „ERO" d.o.o. Mostar?“
Tuženi u odgovoru na reviziju predlažu da se revizija odbaci kao nedozvoljena ili odbije kao neosnovana, te ističu da su sva postavljena pravna pitanja riješena u postupku, a drugotuženi posebno navodi da pravno pitanje u vezi diskriminacije tužitelja je nedozvoljeno, jer tužitelji tužbeni zahtjev nisu ni odredili kao diskriminaciju.
Revizija tužitelja G.B., N.F., D.G., P.G., D.G.1, D.J., i J.M., nije dozvoljena.
Prema odredbi člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM.
Navedeni tužitelji u ovom sporu su formalni suparničari (član 362. stav 1. tačka 2. ZPP), pa se u materijalno-pravnom smislu radi o više tužbenih zahtjeva istaknutih u jednoj tužbi od strane više tužitelja. Stoga se za ocjenu dopuštenosti revizije uzima u obzir pojedinačna vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude svakog od pojedinih suparničara, a ne po njihovom zbiru.
U konkretnom slučaju, vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude u pravomoćno odbijajućem dijelu za svakog od navedenih tužitelja ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, što ukazuje da imovinski cenzus kao kriterij uslova dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren.
Shodno odredbi člana 237. stav 4. ZPP, u slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. tog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalno-pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a odredbom člana 237. stav 5. ZPP je propisano da u reviziji iz stava 3. tog člana stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Revizijski sud u povodu revizije iz člana 237. stav 3. ovog zakona ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (član 241. stav 2. ZPP).
Postavljena pitanja u reviziji po ocjeni ovog suda nisu važna za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer s obzirom na način na koji su formulisana, teško je zaključiti da od njih ovisi odluka u ovom sporu, a sadržajno, suprotna su stanju u spisu, pa se revizija označenih tužitelja u suštini svodi na isticanje razloga da je u postupku na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Sve i kada bi odluka u ovom sporu zavisila o rješavanju naznačenih pravnih pitanja, revizija ne ispunjava drugu kumulativnu pretpostavku za dopuštenost revizije, jer revidenti ne obrazlažu niti jedan osnovan razlog u smislu odredbe člana 237. stav 4. ZPP zbog kojeg bi naznačena pravna pitanja bila važna ne samo za odluku u ovoj pravnoj stvari, već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tužitelji u reviziji ne ukazuje na eventualno postojanje odluke ovog revizijskog suda u kojoj bi bilo zauzeto pravno shvatanje suprotno zauzetom u pobijanoj presudi niti ukazuje na različitu sudsku praksu drugostepenih sudova o tim pitanjima, zbog čega bi postojala potreba usaglašavanja različite sudske prakse od strane ovog suda odlučivanjem po vanrednoj reviziji.
Budući da podnesena revizija navedenih tužitelja ne ispunjava uslove u smislu citirane odredbe člana 237. stav 3. do 5. ZPP, proizilazi da je ista nedozvoljena, pa je istu valjalo odbaciti na temelju odredbe člana 247. stav 5. ZPP.
Suprotno od naprijed izloženog, revizija tužiteljice N.N. je dozvoljena, jer vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude za ovu tužiteljicu prelazi iznos od 30.000,00 KM, ali ista nije osnovana.
Tužiteljica N.N. zahtijeva da joj tuženi na ime otpremnine solidarno plate iznos od 32.805,00 KM, za koji smatra da joj pripada na temelju Programa zbrinjavanja zaposlenika Hotela „ERO“.
Odlučujući o ovom tužbenom zahtjevu, nižestepeni sudovi su utvrdili da je N.N. bila zaposlenica Hotela „Ero“ d.o.o. Mostar, koji je svoju poslovnu djelatnost obavljao u zgradi koja je bila vlasništvo drugotuženog - Federalnog zavoda za PIO/MIO Mostar, da je Nezavisni sindikat zaposlenika Hotela „ERO“ dana 11.9.2013. godine sačinio Program zbrinjavanja zaposlenika Hotela, prema kojem je tužiteljica svrstana u grupu II B) jer je željela da nastavi radni odnos kod novog poslodavca-kupca zgrade u vlasništvu drugotuženog. Vlada F BiH dala je saglasnost na Program zbrinjavanja zaključkom od 18.09.2013. godine jer da Program zbrinjavanja predstavlja neophodan kriterij prilikom prodaje objekta Hotel „ERO“. Nad Hotelom „Ero“ d.o.o. Mostar otvoren je stečajni postupak dana 26.02.2018. godine (rješenje o otvaranju stečajnog postupka objavljeno u „Službenim novinama F BiH“ broj 19/2018 od 14.03.2018. godine). Tužiteljici N.N. u Hotelu „Ero“ radni odnos prestao je dana 31.08.2015. godine, dakle prije otvaranja stečajnog postupka, da bi već 01.09.2015. godine zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca – Hotel Mostar d.o.o. Mostar. Dakle, tužiteljici N.N. radni odnos nije prestao otvaranjem stečajnog postupka nad Hotelom „Ero“ već zbog organizacionih promjena.
Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su donijeli pravilnu i zakonitu presudu kada su tužbeni zahtjev tužiteljice N.N.odbili kao neosnovan.
Kod toga da u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji spornih nekretnina, tužiteljica N.N. nije bila zaposlenica Hotela „ERO“, jer je njoj radni odnos prestao prije otvaranja stečajnog postupka nad tim hotelom 31.08.2015. godine, da je već 01.09.2015. godine zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca (Hotela „Mostar“), po ocjeni i ovog suda, njezin zahtjev za isplatu otpremnine na osnovu Programa zbrinjavanja je neosnovan, jer se taj program odnosio isključivo na zaposlenike Hotela „ERO“ i za rješavanje njihovog statusa u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji između tuženih.
Ostali revizijski prigovori nisu od odlučnog značaja sa aspekta predmeta spora (član 231. u vezi sa članom 253. ZPP).
Kako ne stoje razlozi u reviziji tužiteljice N.N., kao ni razlog na koji ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je reviziju odbiti primjenom člana 248. ZPP.
U skladu sa odredbom člana 397. stav 1., a u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava revizije, budući da nisu postigli uspjeh u revizijskom postupku.
| Predsjednik vijeća |
| Adnan Baručija,s.r. |