Ovdje možete preuzeti odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o dopustivosti i meritumu, broj AP 1101/17 od 22. marta 2018. godine, kao i prevode presuda Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Sud) u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske od 6.12.2016. godine i Bursać i drugi protiv Hrvatske od 28.4.2022. godine.

U navedenoj odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine zaključeno je da je prekršeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na pristup sudu kao dio prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u situaciji kada je apelantica obavezana da plati troškove Pravobranilaštvu u postupku za naknadu nematerijalne štete koju je apelantica pretrpjela kao žrtva ratnog zločina, zato što u okolnostima konkretnog slučaja takva odluka suda predstavlja neproporcionalan i pretjeran teret za apelanticu.

U ovoj odluci Sud se pozvao na presudu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (2016), u kojoj je takođe utvrđena povreda člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, te člana 6. stava 1 Konvencije, gdje se navodi, između ostalog, da su nacionalni sudovi naložili aplikantima da „za zastupanje države plate iznos koji bi se dosudio suprotnoj strani na ime nagrade odvjetniku. Sud naročito važnom smatra činjenicu da je suprotna strana u dotičnom postupku bila država Hrvatska, koju je zastupalo Državno odvjetništvo, i da su troškovi tog odvjetništva u dotičnom parničnom postupku bili procijenjeni na temelju odvjetničkih nagrada. Međutim, kao što su aplikanti ispravno napomenuli, budući da se financira iz državnog proračuna, to odvjetništvo nije u istom položaju kao odvjetnik.“

Iz novije prakse Evropskog suda za ljudska prava za informaciju je data presuda Bursać i drugi protiv Hrvatske (2022) u kojoj se između ostalog navodi: „Sud primjećuje da je, iako u ovom predmetu domaći sudovi nisu razmotrili je li u konkretnim okolnostima primjenom pravila „gubitnik plaća” bez ikakve fleksibilnosti podnositeljicama nametnut prekomjeran individualni teret (vidi stavke 19. – 25. i 70. – 71. ove presude), Vrhovni sud 2021. godine, u predmetu koji se odnosio na slično pitanje, proveo takvu ocjenu i u konačnici naložio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (vidi stavak 42. ove presude). Kao zapažanje, Sud primjećuje da u predmetima kao što je ovaj država ima niz dodatnih mogućnosti za postizanje potrebne fleksibilnosti. Sud prvo upućuje na odluku i uredbu Vlade Republike Hrvatske iz 2009. odnosno 2013. godine, navedene u stavcima 43. i 44. ove presude. Štoviše, upravo zato što je država stranka u parničnom postupku u takvim predmetima, Državno odvjetništvo može odlučiti da neće potraživati troškove ili, ako je rješenje o troškovima doneseno, da neće tražiti isplatu tih troškova ili izvršenje rješenja o troškovima (vidi Kresović i drugi protiv Hrvatske (odl.), br. 5864/12, stavak 19., 12. rujna 2017.)“.

Na navedene odluke Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine pažnju je skrenula Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini, a isti se distribuiraju pravosudnoj zajednici za informaciju.